Gde se gubi covekova bit?
Da li mislim da se međuljudski odnosi temelje na interakciji, uzimanju i davanju energije, pažnje, ljubavi, poklona…? Da, prosto, uvek mora da postoji neki oblik razmene. Jedan moj mudri prijatelj je za to znao da kaze da je ljubav kao pijaca i cenjkanje na istoj, verovatno je i bio u pravu. Ljudi su nesrećni ako se trude oko nekog odnosa a ne dobijaju svoju zaluženu dozu satisfakcije i onda dolazi do unutrašnjeg konflikta i neizbežnog pitanja “šta ja to radim pogrešno?”. To dalje povlači niz drugih haludža koje se obrušavaju na “žrtvu nerazumevanja suštine” sistemom domino efekta zatrpavajući je još dublje u iluzije koje je kreirala. Osoba počinje da sumnja u svoje kvalitete i počinje da istrazuje predmet svog obožavanja i njegove afinitete ne bi li znala koju masku da navuče za sledeci put kako bi poentirala i podigla svoj level u očima subjekta preokupacije. Fascinantno je to dokle sve to može da dovede i kakve dimenzije da poprimi dok se ne osetimo kao da izdajemo sopstvenu bit. Evo, ja iz iskustva znam da je to pouzdan način da skinete višak kilograma… obavezno gubite apetit i ph vrednost u utrobi raste… ljudi počnu da gube sebe i svoju sustinu pretvarajući se da su ono što bi se dopalo nekom koga vole. Nagađaju, opipavaju u mraku… mogu da otpevuše melodiju ali im reči izmiču i zbog činjenice da ne stoje čvrsto sa obe noge na zemlji imaju tendenciju hvatanja za bilo šta. U tom stanju ništa ne izgleda onako kako zaista jeste. Sve je preuveličano i svakoj i najmanjoj sitnici se daje na značaju i analizira se posebno kao na najvišim sudovima za razotrivanje ko zna kakvih parapsiholoških patologija. Rešenje: stati pred ogledalo i zapitati se da li smo srecni, zadovoljni i ponosni osobom koju vidimo u odrazu?
1 Komentari |
0 Trekbekovi
